Rastežem se u krevetu. Nedjelja. Kiki je na tržnici. Na noćnom ormariću miriše kava bez kofeina s malo mlijeka. Tako volim. Kiki je srce. I Bahlsen keksi. I to volim. I Kikija volim. I muškarce. Mislim, one prave. Koji nose kavu u krevet i koji su dobri u krevetu. Ne volim pametne drkadžije koji misle da sam ja, samo zato što mi među nogama ne visi pet centimetara kože, žensko pitanje. Pa mi treba pomoći. Zato će se, je li, da bi se meni, Ženskom Pitanju, pomoglo, udružiti sve pametne hrvatske glave. Novinari. Pisci. Doktori sociologije. I morfologije. Stalni dopisnici iz inozemstva. Urednici. Sabornici. Pametni. I oprani. A svi ti se razlikuju od smrdljivaca, glupana i divljaka koji ne bi rješavali problem Ženskih Pitanja nego bi sve žene u kuhinju, crkvu i maloj djeci. Tri K. Kinder, Kirche, Kueche.
Da. Sve je tako jednostavno. Danas u Hrvatskoj postoje dvije vrste muškaraca. Pametni, obrazovani, tolerantni i puni dobre volje. I divljaci s jednom nogom u rodnoj pećini, a s drugom u Saboru ili na Trgu bana Jelačića. U sredini su mnogobrojna hrvatska Ženska Pitanja, koja, osjetljiva poput mimoze u aprilu, čekaju da ih oni fini oslobode iz šapa onih drugih. Ali, organiziranje pomoći hrvatskim Ženskim Pitanjima dugotrajan je i dugogodišnji proces, pa Ženska Pitanja moraju biti strpljiva. I zahvalna za povremeno kričanje mudrih junaka. Na pravi rasplet treba čekati. Ali. Doć će dan, jer mora doći, kad će svima nama dobri kauboji skinuti okove i oteti nas od gadova u crnim šeširima. Pa ćemo pasti u toplo naručje kauboja koji ne nose crne šešire nego pred Ženskim Pitanjem skidaju šešire.
Koje sranje! Koje sranje i drkanje! Ja nisam Žensko Pitanje. Ja sam ja. Tko vas je ovlastio da se borite za moje bolje sutra? Jesam li tražila pomoć?! Kome trebaju vaši srcedrapateljni vapaji?! Vi mislite da sam ja krhka? Nesigurna? Malena? Čaša od kristala na tankoj drški? Ciklama pod jakim pljuskom? Daktilografkinja pred strogim šefom? Gola žena pred pijanim mužem u tri ujutro? Pedofil na konferenciji za tisak i ostale medije? Bolesnik u hrvatskoj bolnici?
Ma, nešto ću vam reći. Ne osjećam se tako. Ja sam ljudsko biće. Ne netko kome nedostaje, OK, neka vam bude, dvadeset centimetara. Ja sam netko tko ništa ne zna o tom nedostatku. Ja sam ljudsko biće. Jednako slobodno. I jednako neslobodno poput vas, mnogobrojnih Muških Pitanja. Što se to s vama dešava? Zašto mi želite pomoći? Mislite da ste sve svoje probleme riješili? Samo zato što vam, OK, OK, neka bude, ma, neka bude, među nogama visi trideset centimetara? Vi mislite da nemate problema. Nego višak vremena. Pa ćete me osloboditi od crnog kauboja.
E, jeste kreteni. Ja se, vjerovali ili ne, crnog jahača na smrdljivu vrancu ne bojim. Što mi on može napraviti? Uhvatiti me za guzicu? Ne me hvatati za guzicu? Može mi reći da sam kurva? I? Kurva? Tko je kurva? Gospodo. Kurve su, uglavnom žene i uglavnom muškarci, ima i mješavine, ljudi koji rade određeni posao u određenom vremenu za određenu lovu. Imaju svoj sindikat. Plaćaju porez. Što to znači kad ti netko kaže da si kurva? Ništa. Ako to ostane bez prijevoda. A prijevodom se uvijek bave pametni momci.
Da. Samo još ovo. Kad prilazim stolu za kojim sjede Riješena Muška Pitanja, ne očekujem da mi se itko digne. I ne treba mi ljubiti ruke! To mi je ponudio jedan od vaših! Taj nije zdrav! Možete li zamisliti, vi borci za moja prava, da ja nekome od vas poljubim ruku. Osim u kakvom porno-filmu na početku. Eto vidite. Zašto mislite da je sa mnom drugačije?! A vama ne treba pomoć? Što vi uopće znate o ženskom pitanju? Ili Ženskom Pitanju? Odakle vam ideja da će baš vama mnogobrojna Ženska Pitanja pohrliti u zagrljaj?! I zatražiti spas? Vi ćete donijeti zakon. Zakon?! Zakon?! Za zaštitu teladi od lasa gadnih kauboja? Gospodo pomagači?! Kako ne vidite?! OK, OK. Među nogama vam visi trideset centimetara. OK. Da li vam to pomaže?! Vaš urednik govori njemački, vaš vlasnik govori talijanski, morate naučiti engleski jer... Tko će vama pomoći?! Ajmo ovako. Nađite nekog tko će vas pritisnuti na svoje široke
. Onda ću mu i ja skočiti oko vrata.