Razgovor s psihijatrom

............................
Sve je u najboljem redu, gospodine.
Dobro sam, eto... Da, radim i dobro mi ide, valjda.
Znate kako je to... Šefovi uvijek vole šefovati kad nemaju drugog posla.
Situacija na računu?! Simpatično crvena. Nema potrebe da se zamarate, naposljetku,
mene baš nije nešto pretjerano briga. Ma, proči će to s prvim u mjesecu...
Imam novu frizuru, da... Ne sviđa mi se, ali najlakše se bilo iskaliti na kosi.
Zašto iskaliti? Pa tako... Ne... Sve je u najboljem redu, zašto mi ne vjerujete?
Kosa?! Ah, to...
Pa, tako, eto...
Sretna sam s njim, stvarno jesam. To nije upitno. Nema opcije nesretno.
Sladak je, znate? Drag i miran... To je valjda onaj dio razlike se privlače i to...
Ne znam što misli kad me uhvati u vlastitoj manifestaciji ludila, ali izgleda mi nasmiješeno.
Pretpostavljam da me gleda kao neku egzotičnu životinju.
Da li mi to smeta? Nemojte biti smiješni... Ja jesam egzotična,
ako ćemo već lupati po tim leksikografskim pojmovima.
Nitko normalan ne bi sa mnom htio imati posla. On želi...
A normalan je... I to me zbunjuje... Možda je to, to... Kako, što? Pa, kosa...
Možda je u tome Kvaka 22... Problem, tlak, čak bih ga tako mogla nazvati.
Ne volim to...
To...
Te suze kojima ne znam razlog, te misli koje se kovitlaju kao da prinosim životinjsku žrtvu bogovima na dar. Znate da ne vjerujem u bogove...
Tako mi je mirno u životu. Lijepo je imati nekoga da se budi s tobom.
Nemam problema više sa hranom; uvijek je topla. Volim tu mikrovalnu s kojom se on ne zna služiti. Smijem pušiti desetke cigareta bez prigovora. Baš mi je krasno....
Puno bolje spavam od kada sam s njim u postelji... Sanjam li? Oh, da...
Bojim se prečesto i preružno. To je možda ono što me najviše plaši. Znate...
Sve je kod mene stvarno u redu. Stvarno, vjerujte mi. Imam posao, imam njega, imam ljubav i imam noćne more... Ta prokleta Kvaka 22. ... Previše seciram samu sebe i ne mogu prestati.
Pravim se da sam pametna dok je cijeli svijet oko mene poludio... Toliko raščlanjujem svoje organe da se sve bojim da se i ne ubijem od analize... Inače je sve u redu... Znate onako: posao i kuća... Nemam vremena za izlaske. Ili volje. To je jedno te isto, nije, li?
Svi mi se smiješe i tapšaju me po leđima. Poželim i ja njih potapšati. Ali malo žešće. Nisam ja nikakva pudlica. Egzotična životinja? Da, valjda, pretpostavljam... Izluđuje me sve to...
Mir, sreća, osmijesi, tapšanja i zajednički ručkovi. Ti zagrljaji koji nikada neće prestati, ti poljupci... Kao da sam kristalna figurica iz one usrane vitrine iz stana u Zagrebu!
Dođe mi da vrištim. Da poludim i polupam sve te tričave stvarčice. Da uzmem toljagu i razbijem mikrovalnu i njega. Da uletim sa kopljem kao Amazonka na posao i pošaljem svog šefa u neku knjižnicu Iznad nas. Da se rasplačem i zaključam. U podrum... Bez svijetla, bez papira i bez olovke... Bez struje... Da... Bez riječi... Dođe mi da samoj sebi izvedem lobotomiju i da više nikad ne napišem niti jednu riječ! Jednu jedinu! Gospodine; ima ih toliko.... Toliko riječi u riječniku... A meni je sve to premalo... Nedostatno... Sve su tihe i blage... Mirne...
Inače je sve u redu... Kod mene, mislim... Sve je O.K.
Samo taj mir... Podsjeća me na zatišje pred oluju... I toga me tako strah...
Histerija?! Pa, možete i tako to nazvati.
Ja bih prije rekla da se panično i manijakalno bojim mira...
Koja je Vaš dijagnoza, gospodine?

http://bedastacurica.blog.hr/